Nedavno je jedan Novosađanin na fejsbuku podijelio svoje loše iskustvo sa novosadskom policijom, koju je, slobodno možemo reći, mrezelo da juri lopova, i pored
nebrojeno dokaza i otkrivenog identiteta mladića koji je provalio u njegov dom i ukrao tablet i skupocjeni prsten.
Novosađanin je sam pronašao i lovopa i svoj tablet, i došao do svih podataka koji su bili potrebni da bi se počinilac krivičnog djela uhapsio. Ali, to mu nije pomoglo, niti je policija pokazala želju da interveniše. Umjesto toga, njegov prsten je i dalje izgubljen, lap top je ostao na stolu kod inspektora koji je otišao na odmor, a lopov se i dalje slobodno šeta Novim Sadom.
Nekada je to bilo sasvim drugačije, iako nije bilo naprednih tehnologija poput praćenja signala i kamera. Počinioci su vrlo lako mogli biti pronađeni.
Na starim ličnim kartama na dnu prve lijeve i druge desne stranice su bili crvenom bojom ispisani brojevi koji na obje strane. Uz pomoć ove fore su u SFRJ policajci znali da li imate dosije čim vam pogledaju u ličnu kartu.
Međutim, ukoliko se posljednja brojka na prvoj strani razlikuje od brojke na istoj poziciji na drugoj strani, to znači da je ta osoba krivično osuđivana onoliko puta koliko se te brojke razlikuju.
Naime, to je u bivšoj državi, prije svega policiji, pa onda i drugim državnim organima kojima su građani davali lične karte na uvid, bio prvi znak s kim imaju posla.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.